t00msday

ponedjeljak, 10.10.2011.

Stiže nam hladna zima

Već 20tak godina biramo, izabiremo, mijenjamo ili ne mijenjamo. Jedina konstanta naseg izbora je nezadovoljstvo izabranim. I tradicionalno, uvijek tražimo problem u drugome...

Izbori se bliže. Svatko od nas ima svojeg favorita, iako je većina složna u jednoj stvari: "svi su oni isti, svi oni kradu." Jako zanimljivo kako uspijemo teret krivnje prebaciti na nekog drugog. Nitko ne razmišlja o tome kako su oni došli na poziciju da kradu. Tko su oni? E pa dragi moji, oni su mi. Odnosno, mi smo oni. Mi smo ih izabrali, mi smo im dali priliku da naprave nešto dobro ili da ukradu. Prestanimo gledati na političare kao neke druge..

Svi se pitamo za koga glasovati, kad se već dugi niz godina jedno te isti ljudi kreću u političkim krugovima. Svatko od nas ima pravo glasovati i ima pravo biti biran. I zbog toga snosi punu odgovornost, bio biran ili birao. Moramo prihvatiti krivnju današnjih političara kao našu krivnju. Prestanimo razmišljati o njima, i okrenimo se sebi. Krenimo mijenjati sebe. Dotaknimo samu srž problema. Riješimo se letargičnosti. Ako ne želimo, više nitko od današnjih političara ne mora biti na vlasti. NITKO!!

I ja se cijelo vrijeme pitam, da li nama zapravo odgovara takva situacija. Čini mi se da da. Od političara smo napravili nedodirljive nadljude, koje možemo kriviti za sve loše što nam se događa. Odmaknuli smo se od njih, tj. njih smo odmaknuli od nas, toliko daleko da smo izgubili svijest da su oni zapravo mi. Svatko od nas može biti na poziciji da vlada, kao što je u poziciji da bira. Ali većina nas niti ne bira... Većini odgovara preživljavati, nemati za život, ali imati krivca, nekoga koga možemo okriviti za sve svoje nedaće.

Žalosno je gledati mlade ljude koji govore da ih politika ne zanima. A o tome da li nas politika zanima ili ne zanima uopće ne bi trebali razmišljati. Nepojmljivo je da isti čovjek koji kaže da ga politika ne zanima, kuka da nema posla. Pa politika je način dolaska do cilja. Mi moramo prihvatiti politiku i političare kao dio naše svakodnevice. Prestanimo mistificirati politiku i političare. Pružimo šansu sami sebi.

I zapamtimo, oni su mi, kao što mi možemo biti oni..

nedjelja, 09.10.2011.

Licemjerje u bescjenje

Dragi prijatelji životinja,

upućujem javni apel za pomoć nama, nemoćnim životinjama, nad kojima se vrši teror od strane vegeterijanaca i boraca za takav način života. Poslijednjih godina sve sve češće izloženi neargumentiranim napadima od strane nekoliko udruga koje nam nameću svoj stil života. Nadam se da nam vi kao udruga koja se bori za zaštitu svih životinja, možete pomoći u ostvarenju naših ciljeva.

Sve životinje se rađaju jednake pred životom i imaju ista prava na postojanje - članak 1. povelje UN-a o zaštiti životinja. Prema tome, ja kao jedinka svoje vrste, kao životinja, imam jednaka prava kao i sve ostale životinje. I moje pravo da jedem meso je ugroženo napadima određenih udruga koje mi nameću svoj način života. Ja Vas molim, da stanete u moju, i obranu svih nas koji se osjećamo ugroženi vandalskim napadima i ispadima dotičnih. Zahtjevam da se javno izjasnite i zauzmete stav koji brani naša prava zajamčena UN-ovom poveljom. A naše pravo je da jedemo meso!

Ukoliko to ne napravite Vi niste borci za prava životinja, već borci za prava vegeterijanaca. A ne znam čemu uopće takva borba, kad vam nitko ne uskračuje to pravo. Ali dajete si za pravo, da nam to namećete, i pod izlikom borbe za prava životinja, gurate svoj način života. Pokažite svima da zaista štitite prava životinja. Izrecite javno, da svaka životinja ima svoja prava. Da čovjek ima pravo jesti meso kao što to ima vuk, lav ili medvjed. Stanite u obranu čovjeka kao životinje. Ili počnite prosvjedovati po savanama, gurajući lavovima bobice pod nos. Ne budite licemjerni. Ili se borite za to da svi imamo jednaka prava, ili zabranite svim životinjskim vrstama da jedu meso.

Dajte nam da jedemo meso. Ja Vama ne guram kobasice na stol, nemojte Vi meni braniti da ih i sam jedem. Je li Vaša borba postala sama sebi svrha? Da li je postalo važno samo prosvjedovati ili je bitno zbog čega prosvjedovati? Izgubili ste sav kredibilitet, i vrijeme je da pokažete da Vam je zaista stalo do svih životinja. I do njihovih, tj. naših prava.

Dajte nam da jedemo meso!!!

četvrtak, 06.10.2011.

Mali Ivica i kula od kartica

Bio je to Ivici 18. rođendan. Dobio je mnogo poklona, ali jedan mu je bio posebno zanimljiv. Bila je to malena kartica, sive boje, na kojoj je pisalo Diners junior.. Mali Ivica je čuo za nekakve kartice, ali do sada ih nije imao prilike vidjeti, a kamoli posjedovati. I djelovala mu je privlačno. Osjećao se važno. Međutim, s karticom je došla i odgovornost, o kojoj Ivica tada nije previše razmišljao.

"Ja sam sada odrastao čovjek" pomislio bi Ivica, kada su ga upozoravali da sa karticama treba biti oprezan. Nije ozbiljno shvaćao ni svoje roditelje, koji su govorili da mora biti pametan i odgovoran. Ali kako i bi, kad su ih oni sami koristili stalno i za sve. I tako se, mali Ivica ugledao na svoje roditelje i počeo provlačiti karticu i kad je imao i kad nije imao novca. U početku je troškove podmirivao sam, jer počeo je raditi sezonski, a uz određen limit na kartici nije mogao potrošiti puno. Međutim, polako se privikavao na život na kredit. I to ga nije smetalo. Tako žive njegovi roditelji, njihovi prijatelji, a i roditelji njegovih prijatelja. Pa zašto ne bi mogao i on.

Nakon nekoliko godina neuspješnog studiranja i vucaranja po fakultetima, Ivica je odlučio naći pravi posao. Otvorio je obrt, počeo raditi. Sa donekle uspješnim poslom, stigla je i nova kreditna sposobnost. Za njom i prva prava Diners kartica za odrasle bez limita. Ivica je bio oduševljen. Sada je mogao podići i prvi kredit. I to ga je punilo lažnim samopouzdanjem. Gledao je na kredit kao povlasticu ali i obavezu odrasle osobe. Jer, tko danas nema kredit. Samo jadnici bez kreditne sposobnosti. I tako Ivica uđe u svijet kredita, a posao u svijet nelikvidnosti..

Nakon nekog vremena prevrtanja iz šupljeg u prazno, Ivica odluči pokriti sve dugove novim zaduženjem. Uzima svoju prvu zelenu karticu, American express! Uspjeva pokriti dugove gotovinskim kreditom na Amex, i tako neko vrijeme životari pomalo vračajući te novce. Pronašao je drugi posao, sa dobrom plačom. "Krenulo mi je" pomislio je.. Unatoč tome što stara dugovanja još nije vratio, zadužio se ponovo. Bez puno razmišljanja, jer novi posao je bio dobro plačen i nema razloga za brigu. Poduplao je svoj ukupni dug, ali nije mu to bio problem, kada mu je rata bila manja od petine plače.

Ivica je upoznao surovu stvarnost.. Ostao je bez posla, u tuđem gradu, podstanar, sa ratom kredita za vratom. Nije bilo više ni roditelja blizu da uskoče, kao mnogo puta prije. Posudio je tada novce da vraća dug. Pa posudio novce da vrati novce. Pa u jednom trenutku nije mogao više ni plačati kredit ni vraćati dug ljudima koji su mu pomogli. Ostao je sam. Izgubio je sve. Vratio se roditeljima, ponizan i ponižen. Molio za pomoć. Istim onim roditeljima koji su mu i dali prvu karticu i koji su sami opterećeni kreditima.Tada je Ivica shvatio, da ako kupiš kulu od kartica, samo je pitanje dana kada će se srušiti..

Danas Ivica slavi 30. rođendan. Nije dobio mnogo poklona. Ne može počastiti prijatelje, jer nema posao, a kredite mu vraćaju roditelji. Većina prijatelja koju je častio kada je imao novaca i kartice, sada mu je okrenula leđa. Sjedi sam u svojoj sobi i čita jedino pismo koje mu je stiglo za rođendan. Od American expressa.

Piše:

"Poštovani gospodine Ivica. Zbog ne mogućnosti plačanja računa, molimo Vas da razrežete vašu karticu i tako razrezanu pošaljete na ispod naznačenu adresu."

Otvara širom oči, ustaje sa stolice i sa smješkom reže karticu. Svjestan da je dobio najljepšu čestitku za rođendan.

	listopad, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Listopad 2011 (3)